Ljubljena ljubav...
ponedjeljak, 09.09.2013.
Oprostite imala sam stanku. Čekala sam svoju Ljubav i nisam dočekala da mi dođe ali došla mi je promjena života i želim tu svoju Ljubav pusiti. Ako će doći moja Ljubav neka dođe ako neće ne mora.
Dobro došli opet u moj svijet ljubavi. Ljubav je tako čudna stvar i teško objašnjiva a opet tako svima jasna . Svi je u isti tren volimo i nevolimo. Svi je u isti tren znamo i ne znemo. Svi je trebamo i ne trebamo a u samoj biti bez nje ne možemo živjeti. Zanimljivo je koliko nas zaokupljaju razne stvari i koliko se patimo da bez nečega ili nekoga ne možemo. Zanimljiva je stvar ta da se od tri stvari u biti živi a to je vjera, nada i ljubav. Sve ostalo je proizvod od toga. Da nije bilo ljubavi prema čovjeku nebi nikada ništa ni postojalo. Da nabrojim dva primjera primjerena za našu blogosferu. Nebi nastao niti ovaj kompjuter, niti blog na kojemu pišemo. Neko je mislio na nas kako bi bilo lijepo olakšati čovjeku da brže piše, da se manje muči, da brže dođe do riješenja. Neko je mislio na nas dok je stvarao blog daj da ljudi imaju negdje pisati svoje jade da ne puknu i to je definitivno ljubav. I da nije bilo vjere da će kompjuter sastaviti i napraviti ili blog programirati, niti nade da će kompjuter i blog uspjeti, da će pomoći ljudima. Ne bi toga ni postojalo. Ne bi sada sjedili ovdje za kompom, laptopm, tabletom... Ne bi sada pislai ovo i čitali ovaj post ili bilo koji drugi. Zanimljiva je stvar kako se mi ljudi zavaravmo površnim stvarima a onom što je dubina ne a opet koliko god da smo površni toliko nas uvijek vuče ljubav, vjera i nada. Zanimljive su te stvari i zanimljivi smo mi ljudi. Jako nas je lijepo i zanimljivo promatrati kada vidiš od čega smo mi u biti sazdani i koja je naša vrijednost.
subota, 24.08.2013.
Dođi mi ljubavi moja ja te čekam
Danas sam sva neka nikakva i ne ide mi baš sve od ruke. Očekujem jednu Ljubav da mi se javi a nikako da dođe.
Ne moraš još doći Ljubavi moja ali samo mi se javi. Javi da si živa i da si tu. Dugo te već čekam, punih šest godina, iz mjeseca u mjesec očekujem da ćeš se barem javiti da dolaziš, ali ne javljaš se! Kako da dođem do tebe kada znaš da ne mogu? Da se barem javiš. Da mi barem nekako namigneš da si tu, ali ti šutiš. Ne govoriš ništa. Kao da čekaš da ću te ja prva nazvati, da ću ti se prva javiti, prva potvrditi da si tu. Možda mi se javljaš a ja ti ne čujem glas? Možda me vičeš a ja se ne obazirem? Možda te čujem? Možda ćeš doći? Samo znam kada se budeš javila da dolaziš Ljubavi moja ja ću te čekati i najljepše pogostiti. Nabavit ću ti najbolju posteljinu, najbolju odjeću, najbolju hranu ti pripremiti, dovest ću ti najbitnije ljude, dat ću sve od sebe da se uvijek od mene osjećaš voljnom. Samo mi se javi da dolaziš. Ja ću te čekati i najbolje dočekati. Dođi mi ljubavi moja ja te čekam.........
četvrtak, 22.08.2013.
Voliš li me?
nedjelja, 18.08.2013.
Zaslužio si
Danas bi pričala o ljubavi sasvim drugoj.
Danas bi njemu uzdignula čast.
Čovjeku kojem dugujem cijeli svoj zivot.
Čovjeku koji me uvijek volio.
Taj čovjek nije ni znao tko sam,
ni što sam, niti hocu li zdrava biti.
Njemu je bilo važno da živim.
Njemu je bilo važno da mi život podari.
Hvala ti moj dragi djede
Što si život svoj podložio meni.
Uvijek ću biti tvoja mala.
Uvijek ćeš biti moj idol, dika i hvala.
Takav čovjek kao što si bio ti
nije hodao ovom zemljom.
Zaslužio si da te se nikada ne zaboravi.
Zaslužio si da ti spomenik izgradim.
Moji praunuci nikada te zaboraviti neće.
Hvala ti na svemu dragi moj djede.
Ti koji se sa anđelima sada igraš kao nekad ja.
Ti koji sada u nebu počivaš.
četvrtak, 15.08.2013.
Nebo daje zvijezde s neba
Mrak je, i sve je pusto, nema nigdje nikoga. Još je hladno. Izlazim iz njegovog auta. Njegov auto me nije uspio ugrijati ali nije mi bilo važno. Bila sam s njim. Pozvao me da idemo u šetnju na našu Osječku promenadu. Šetamo on i ja sami. Nigdje nikoga oko nas. Crni mrak je posvuda, krošnje drveća iznad nas zaklanjaju nam pogled na nebo. Ulicu osvjetljavaju ulične lampe redom poredane.
Penjemo se uzbrdicom i dolazimo na promenadu. Ispred nas bjeli pješački most osvjetljeno stoji. Nigdje nikoga. Ugledamo nebo. Nebo je posuto bezbrojnim zvjezdama a mjesec prekrasno veliki, žuti iznad nas šeta. Ulične lampe poredane u nizu svijetle. Pokraj nas grmovi mirno stoje. Ne stvaraju ni šuma. Klupe prazne stoje i osvjetljava ih svjetlo uličnih lampi. Drava sva crna pokraj nas mirno teče a odsjaji uličnih lampi se odražava na vodi. Čamci mirno plutaju na njoj. Vjetar tako lagano piri da ga skoro i ne osjetiš. Jako je hladno i ta te hladnoća tjera da se stisneš jedno uz drugo. Prekrasna noć u prolazu promenadom, tom prekrasnom idilom. Šutimo, ništa ne govorimo. Jednostavno sve bi pokvarila priča. Ovaj doživljaj iz filma. Šetamo i uživamo u samoći. Pružio mi je ruku da me grije i da ju napokon može držati. Kao da je čekao taj trenutak da ju može osjetiti. Kao da je nije mogao dočekati. Čekao je da dodirne moju kožu. Da ne mora više zamišljati kakva je nego ju dirati , maziti i da ju ništa ne može uništiti.
Prolazimo pokraj zatvorenih i pusith kafića, pokraj zgrada u kojem nema nigdje upaljenog svjetla, prolazimo pokraj hotela Osijeka koji je u mraku, veliko parkiralište prazno. Skrećemo i prolazimo pokraj velikog bijelog uvijek nasukanog broda i idemo na mol. Mol je na krajevima betoniran a na sredini zelena trava i velik kao šetnjica na promenadi gdje kafići stoje. Šetamo molom i dolazimo do samog kraja njega a ispred njega se nalazi pješački most. Stajao je ispred nas onako osvjetljen. Iznad njega ogromni mjesec svijetli kao dukat i milijuni zvijezda iznad nas svijetle kao da nam se smiješe. Kao da se cijelo nebo dogovorilo da ovo daruje nama i nikom više. Naslonila sam se na njega a on me zagrlio. Uživali smo. To je bio naš mol. To je bilo naše vrijeme. Tada je nama nebo poklonilo zvijezde s neba.
Izlazimo iz auta. Mrak je. Vani je ugodno toplo. Nakon vrućega dana, ljeto je i puno ljudi hoda promenadom a Drava isto mirno plovi, čamci mirno plutaju. U kafićima nebrojeni ljudi sjede i pričaju, parkiralište puno auta. Veliki bijeli brod pun ljudi. Čuje se žamor razgovora, smijanja, glazbe. Smeta nam ova vreva ljudi od napornog dana i odlazimo na naš mol. Naš sin pokraj nas baca kamenčiće u vodu. Ja i moj dragi držimo se za ruku i promatramo ga. Dolazimo do kraja mola nečuje se više žamor ljudi, niti glazba iz kafića. Odahnuli smo. Kad smo podigli pogled od sina. Ugledali smo istu sliku kao nekada kada smo bili cura i dečko.
Osvjetljeni naš pješački most, mjesec veliki kao dukat se žut,i a zvijezda ne zna se ni broja. Kada na drugoj strani Drave gdje ljudi šetaju jedan čovjek na samom rubu promenade pokraj pješačkog mosta počinje svirati saksofon. Njegove note jazza prolazile su cijelom promenadom i dirala naša srca. Odmarale naša umorna tijela. Ozdravljala naša sjećanja. Samo sam pogledala svoga dragoga i vidjela da se i on sjeća našega prvog susreta ovdje, našeg prvog poljubca. Tolike smo godine skupa i još uvijek nam nebo poklanja najlijepše trenutke života. Još uvijek je nebo na našoj strani i ova naša ljubav još uviijek traje.
ponedjeljak, 12.08.2013.
Ljubljena ljubav
Vani ciča zima.
U zraku se osjeti miris snjega.
Drhtim od hladnoće ali njegov topao pogled me grije.
Njegov pogled pun ljubavi me obnavlja.
Do sada nisam znala što je ljubav.
Do sada nisam znala što znači voljeti.
Sva prijašnja zaljubljivanja su bila lijepa
al ovaj osjećaj voljenosti i pripasnosti njemu
je tako snažan da mi ni ova zima ne smeta.
Kako je lijepo biti voljen,
kako je božanstveno biti pokraj njega.
Što sam ja zaslužila u životu da ovako što doživim.
Ljubav moja postaje ljubljena.
Ljubavi moja tako je lijepo što postoiš.
Ti si od sada smisao moga života.
Od sada za tebe radim što hoćeš.
Ljubavi moja ne boj se,
uvijek cu te voljeti.
četvrtak, 08.08.2013.
Ulicama moga grada
Hodam prometnom ulicom moga grada Osijeka gdje ljudi prolaze pokraj tebe u kaputima kao duhovi ili su završili svoju kupnju za nedjelju. Mrak se spustio, pa drugi je mjesec i hladno je kao da će snijeg pasti. Moja duga tamno smeđa gusta, raščupana kosa od vjetra mi je zaklinjala lice. Bilo mi je hladnu iako sam se dobro obukla i moj krem kaputić na meni nije pomogao. Idem se naći sa svojim curama koje me sigurno već čekaju na Trgu. To su moje dvije prijateljice koje smo se u zadnje vrijeme počele intenzivno družiti. Jedna je bivša partijanerica ali look joj je ostao takav a druga se voljela ozbiljnije oblačiti i kratku narančastu obojanu kosu, niska i jako mršava. Volim njihovo društvo. Pogotovo što uvijek imamo o čemu pričati i imamo ista gledišta što se tiče života, vjere, ljubavi. Idemo gledati film sa našim društvom iz Zajednice. Bit će baš super. Lijepa smo ekipa i puno nas ima, oko petnaestak. Nadam se da će nas opet biti. Sva sreća da nisam tako daleko od Trga inače bi još više kasnila.
Dolazim u trčećem koraku na Trg nigdje ne vidim moje cure. Ma jeli moguće da i one kasne? One su barem uvijek točne. Razgledavam Trg i osvrćem se i čujem kako me netko doziva i spazim svoju spaljenu prijateljicu kako izlazi iz nekog plavog golfa. Partijanerica a imala je tamno smeđu, kovrčavu jako čupavu kosu. Bila je dosta niža od mene i podosta mršava. Ja sam od svih svojih prijateljica viša i imam zgodne noge i ruke ali stomačić je uvijek tu, prisutan. Začudila sam se. Zašto izlazi iz toga auta? One uvijek dolaze busem i onda se zajedno sa tramvajem uputimo do društva u donji grad. No nisam davala pretjeranu važnost tome pošla sam za njom u taj auto.
Unutra je sjedio dečko koji je povremeno znao dolaziti na naše sastanke u molitvenoj zajednici u koju idemo. Znali smo se ovako. Znala sam da se zove Mislav i to je to. Znao je imati meni vrlo zanimljive komentare ali nikada nismo ni prozborili puno riječi do nedavno. Kad smo se slučajno sreli na predavanju na filozofskom fakultetu. Predavanje je držao svećenik koji se bavio pitanjima okultnih praksi, Reikija... Nije bilo nigdje mjesta za sjesti u dvorani. Samo pokraj njega a moje cure su se morale snaći negdje dalje i tada smo se baš ono lijepo ispričali. Kao da ga znam 100 godina. Smijali se. Bilo je tako spontano. Kad je počelo predavanje zašutili smo, a kad je završilo svaki je otišao na svoju stranu. I sada ga opet vidim baš lijepo. Neka nas ima sve više. Iako mi je za Božić poslao neku čudnu poruku ličilo je na ljubavnu. Pa su mi cure rekle kako se ja njemu sviđam. Naravno da sam se branila. Ma nije tako. No sumnja je u meni ostala ali sam je ignorirala kad sam se nadala da ću se pomiriti sa Marinom. No, nema veze.
Sjela sam u su vozačevo sjedalo pokraj njega i samo ga pozdravila. Za vrijeme vožnje stalno sam se okretala prema svojim curama i pričala. On se zadovoljno smiješio i ništa nije ni prozborio. No u svom golfu je ima čudno kopčanje za pojas. Kada smo došli do Suzi. Žene koja nam je u zajednica bila glavna u držanju vjerunauka. Ustupila nam je svoju malu kućicu u dvorištu svojih roditelja gdje je živjela. Da se možemo družiti mi skupina mladih. Pokušala sam izaći iz njegovog auta ali nisam se mogla otkopčati. Naravno, onako smotana, niti vidim gdje bi se otkopčala, niti kako. Nasmio mi se jer je vidio da se patim a ne tražim pomoć. Onda sam ga samo pogledala i rekla pomoć. Vjerojatno je navikao da ljudi ne znaju otkopčavatati taj pojas. A naravno to je njegov auto. Znao je sve o tom autu to se vidjelo iz njegovog ponašanja. Kao da je bio ponosan na njega. Sigurno je njegov. Koliko sam uspjela primijetiti. Uspješno sam izašla van.
Kada smo ušli. Naravno ekipa je već bila tamo. Kokice, pizza, sokovi i pripremljen laptop za odabir filmova koje ćemo gledati. Brzo smo se dogovorili. No kad je završio taj film. Meni se nije išlo još kući neki su išli jer su bili studenti i imali su ispite za polagati. Ostalo nas je svega šestoro. Kako se meni nije išlo zamolila sam Mislava hoće li ostati pa da me odveze kući jer se bližila ponoć a tramvaja neće biti. Rekao je: „Da naravno da ću te odvesti.“ Sva radosna sam se udaljila od njega i na brzinu vratila. Pitala ga: „Jeli tebi usput? Nemoj me voziti ako nije. Nisam te pitala ni di živiš? Oprosti“. Samo se nasmijao i rekao je nema frke inače živim u Dalju. Što je totalno u drugom smjeru od moga. Pa sam rekla. „Stvarno?“ Ma šalim se odgovorio je odvest ću te di god treba samo sam mu rekla da živim kod trga u zgradama. Nema problema rekao je. Odahnula sam. Ne znam jel se smiao mom ponašanju ili zbog toga što će samo mene voziti. Nisam bila sigurna u to. Bio je jako lijep kad se tako smijao. Inače je sav neki ozbiljan i nije puno pričao.
No gledali smo Pirate sa Kariba. Bio je jako dobar film. Volim ljubavne filmove prožete akciom. Inače ne volim fantastiku i ništa tako ne realno ali ovo mi se svidjelo. Pogotovo volim u filmu kada pokazuju ljubav taku čistu. Jer ju i ja želim doživjeti. Oprostili smo se od ostalih i sjeli smo u njegov auto. Počela sam pričati klasične priče s njim škola, društvo iz razreda, ovo društvo, profesori, ispiti... On je sve to vrijeme šutio i slušao. Prvo nisam mogla doći sebi da ja vodim glavnu riječ jer obično nije tako. Drugo nitko me nikada nije tako slušao kao on. Sve ga je zanimalo. Sve je htio čuti. U ničem me nije prekidao. Imala sam osjećaj kao da upija svaku moju rečenicu i svaku moju informaciju o meni. Tako me je gledao da su se njegove oči caklile dok bi ja pričala. U životu svome tako nešto lijepo nisam doživjela.
Znala sam doživjeti da me dečki sa poštovanjem gledaju, sa strahom da ne bi izgubili moje prijateljstvo, sa požudom ali ovakav pogled.... još nikada. Sa toliko pažnje, nježnosti, čistoće. Kao da sam njegovo najveće blago. Kao onaj koji traga za blagom i pronašao. Sav je sretan zbog toga i samo ga treba iskopati, donijeti kući i njegovo je. Takav je bio njegov pogled! Bila sam hipnotizirana a baš sam danas na licu imala bubuljicu tu jednu jedinu i ne ja sam ju morala tiskati dok se nije napravila ogromna krasta i čudom se čudila da ju on uopće nije vidio.
Uočila sam da ne idemo smjerom moje kuće nego suprotnim. Uplašila sam se. Nisam znala kamo me vodi. Vidio mi je strah u očima. Pa me smirio rekavši idemo vidjeti gdje ti se škola nalazi a i ovim putem mi je draže ići. Opustila sam se jer sam vidjela da stvarno idemo tim putem kojim je rekao a onaj lijepi osmijeh i pogled se vratio. Uživala sam dok me je obilaznicom vozio a nije bilo potrebe za njom. Osjećala sam se tako sigurnom uz njega i po prvi puta u svom životu tako voljenom. Nitko me nikada nije tako gledao. Sa takvim poštovanjem, sa takvim divljenjem, sa takvom ljepotom i sjajem u očima.
Kad smo došli do moga stana opet je bio problem onaj pojas. Samo sam ga pogledala i zamolila da mi pomogne. On je rekao: „Sad se sama odveži inače ću te odvesti kući.“ Nasmijao se. Samo sam ga pogledala. Naravno da mi je ponovno pomogao otkopčati. Rekla sam valjda ću jednoga dana naučit otkopčat se u tvom autu. Izašla sam iz auta i on se okrenuo autom i otišao. Pratila sam ga pogledom sve dok nije zašao za ugao.
Ostala sam sama sa sobom i nisam mogla vjerovati što mi se dogodilo. Ovako nešto lijepo nisam mogla niti sanjati. Ovakvu ljubav tako brzo doživjeti. Ne znam kako sam ušla u zgradu i došla na kat, niti kako je prošla nedjelja samo znam da sam živjela za ponedjeljak da napokon mogu svojoj najboljoj prijateljici rokerici crvene duge kose. Jako visoke i jako mršave pričati što mi se dogodilo za vikend. Nisam ju srela u tramvaju pa sam trečeći ušla u školu i niz ove silne stepenice u trčala praktički u razred sva sreća nije kasnila na nastavu kao ni ja. Što smo bile stručnjaci za to.
Sjela sam sva uzdihana na svoje mjesto pokraj nje u zadnjem redu učionice koja je odmah pokraj vrata. Vidjela je da sam neobično uzbuđena. Što nikada nisam. I po prvi puta sam ja imala za reći što se dogodilo za vikend i tako ti ja njoj ispriča sve što se dogodilo.
Na to sve ona mene pita: „Kako on izgleda?“ Ostala sam šokirana. Rekla sam: „Ne znam.“ „Kakve boje očiju ima?“ Pitala je. Nisam ni nato znala odgovoriti. Rekla je „Pa kako ne znaš?“ “ Ne znam.“ I stvarno nisam se mogla sjetiti ničega samo onog njegovog pogleda. Pa je pitala „Pa dobro kakav je auto imao?“ Rekla sam samo ono što sam se sjećala a to je da sam se vozila u tamno plavom golfu jedinici i za pojas. Ona mi se čudila „Kako ne znaš kako izgleda kad si provela toliko vremena sa njim.“ Nisam stvarno znala.
Dočekala sam subotu i opet smo se skupili i kad je došao on. Gledala sam ga i proučavala da zapamtim kako izgleda. Visok, crn i lijepog čistog i ozbiljnog lica. To sam uspjela zapamtiti ali od pogleda sam jedva uspjela zapamtiti zelenu boju očiju i dan danas me zna tako gledati nakon 10 godina što smo skupa a u tih 10 godina. Sedam i pol smo u braku.
Taj dan smo ostali pričati pet sati u njegovom autu na velikoj hladnoći koja nam nije smetala. Koju sam osjetila tek kad sam došla kući i ušla u kupatilo a moje hladne noge su grijale pločice na podu mog WC-a u kojem se nije grijalo.
I sada bez obzira na godine i događaje koji su nam se dogodili. I danas je taj pogled prisutan i danas razgovori traju po pet sat unatoč djetetu, poslu, nestašici, teškoj bolesti, umoru, svađama i pomirbama, odvojenosti...
P.S. Priča je iz stvarnog života. Ne spominjem puno imena a one koje sam spomenula promijenila sam imena, zbog privatnosti. Oprostite na gramatici.
ponedjeljak, 05.08.2013.
Ljubav je priča za koju živim
Počinjem po prvi puta pisati blog. Iskreno ovo je moj život. Od malena sam voljela ljubavne priče i sve pitala kako su se upoznali, a ljubavnih filmova i sapunica ne znam ni broja koliko sam ih pogledala. To je moj život. Pisati o ljubavi da zauvijek ostane zabilježena i nikada zaboravljena. Ljubav između muškarca i žene, između prijatelja, između roditelja i djeteta, između djedova i unuka. Ljubav između Boga i čovjeka. Ljubav koja nikada ne prestaje. Ljubav koja sve podnosi. To je moja nada i moja snaga. To je moja želja u životu. Kao i svima nama. Ona nas pokreće. Ona nam daje vjeru, snagu da idemo naprijed. Zovem se Jelena. Sretno sam udana i za sada imam jednog sina. Dolazim iz jednog malog grada iz Hrvatske. Zove se Osijek. Četvrti je po veličini u Hrvatskoj. Moj prijatelj je znao reći kada bi se sreli i shvatili koliko puno poznanika međusobno imamo. Nije svijet mali nego Osijek. No nije važno i u ovom malom gradu i u ovoj maloj državi ima prekrasnih ljubavnih priča koje su fascinantne i prekrasne. Želim pričati samo o ljubavima koje su sretne. Koje su donijele promjene u obitelji, u društvu, u državi. Priče o malim i velikim ljudima kako ih tko zvao. Za mene su svi veliki ljudi koji se bore za svoje voljene osobe, koji ne odustaju, koji su unatoč svim nevoljama ipak ostali skupa, oni koji su znali reći ne onome što je krivo bilo u stavu ili ponašanju ili stvari. Za mene su veliki ljudi koji su pogriješili u životu ali su se ustali i krenuli naprijed. To su za mene veliki ljudi. Mislim da se ne razlikujem od drugih u mišljenju po pitanje toga ali to objašnjava mene. To sam ja. I samo ću o tome pisati. Pisati o onoj istini koja je lijepa, koja izgrađuje. Koja stvara svijet boljim i ljepšim. Ona pokazuje da na kraju krajeva život ovdje na zemlji ipak lijep a ne samo ružan, sebičan, nezahvalan....
